Predavanje u sklopu obilježavanja 350. obljetnice Velike trešnje pod nazivom "Zašto me, Bože, ostavi u životu da gledam ovaku mizeriju!", održala je dr. sc. Slavica Stojan u dvorani sv. Ivana Pavla II. Inače, dvorana je bila prepuna tako da je bilo i onih koji su stajali na nogama, kao i onih koji su sjedali na podu.
Inače, naslov predavanja nadahnut je tekstom iz pisma Frana Bobalija nećaku Marku Bassegli u Veneciju 18. travnja 1667. godine.
Stojan je prvotno upoznala nazočne sa samim okolnostima potresa. Navela je tako "kako se prije samog početka udara, kako kažu svjedoci, pojavio čudan oblak koji je imao oblik grede i povezali su ga sa samom trešnjom." Navela je kako je "udar bio snažan, ali kratak." Neka pitanja su, kako je istaknula Stojan, "ostala neodgovorena."
- U koliko se sati dogodio potres? U 8, 8.30 ili 15 do 9? To ne znamo. Neki očevici su rekli da je trajao pola Očenaša, neki da je trajao cijeli Očenaš, treći da je trajao koliko se može izgovoriti "Zdravo Marijo", a neki da je bio kratak kao "polovica "Zdravo Marije". Koliko je bilo poginulih? Mnoge procjene su bile preuveličane. Neki su tvrdili 14 tisuća poginulih, neki su govorili sedam tisuća, neki šest tisuća.. Danas smo se približili, čini mi se točnoj brojci od tisuću i 950 poginulih samo u Gradu Dubrovniku. - navela je Stojan, naglašavajući kako seizmologija za vrijeme potresa nije postojala, ali kako se vjerovalo kako je stupanj potresa bio 10 stupnjeva po Merkalijevoj ljestvici, a da novija istraživanja govore da je bio 9,5 stupnjeva po Merkalijevoj ljestvici.
- Nestajali su cijeli kvartovi uz podzemnu tutnjavu, eksplozije i urlike zatrpanih. Uz sveprisutnost smrti ostao je dojam kako se u Dubrovniku više nikad život neće obnoviti. Nakon prvog udara zemlja je danima, tjednima i mjesecima podrhtavala, padala su pročelja... Od prašine koja se digla ništa se nije moglo vidjeti, a nebo je bilo krvavo crveno. - rekla je Stojan, dodajući da je najveći broj ljudi bio živ zakopan, pojašnjavajući "kako su se neki urlici čuli danima nakon potresa, ali i da nije bilo načina da ih se spasi".
Pročitala je neka svjedočanstva iz ovoga vremena, s posebnim naglaskom na ona Frana Bobalija, koji je u pismima izvještavao svoga nećaka. Bobali je tada imao 48 godina i imao je devetoro djece. U Trešnji je izgubio 13 članova obitelji; između ostalih majku, suprugu i sedmero djece. On je ostao neozlijeđen. Otkrila je kako je pisao nećaku "da ono što nije uništio potres, ostavio je ognju da uništi".
Napisao je ukupno 26 pisama u razdoblju od 18. travnja 1667. do 31. srpnja 1668. Inače, srpski istraživač Radovan Samardžić objavio je 17 Bobalijevih pisama. Stojan ih je u dubrovačkom Arhivu pronašla još devet i, kako je navela, imaju dnevničku formu i cinizam prema vlastitom staležu.
- Bio je optimističan oko obnove Grada i napisao je da će se Grad početi obnavljati već nakon što se očisti od ruševina. Pisao je i nećaku kako se građani nadmeću tko će od njih ući u plemićki stalež. Sve političke igre oko proširienja Velikog vijeća, zbog poginule vlastele, svodile su se na količinu ponuđenog novca. Smatrao je da prilikom odabira građana nisu razmatrane njihove vrline, nego samo količina novca kojega su bili spremni platiti. Osjećao je prezir prema novoj vlasteli i s njima nije htio komunicirati. - objasnila je Stojan.
Slavica Stojan je rođena u Dubrovniku 1951. godine. Zaposlena je kao znanstvena savjetnica u Zavodu za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Kao redovni sveučilišni profesor predaje na Hrvatskim studijima, Na doktorskom studiju Hrvatska kultura Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kao i na doktorskom studiju Demografska povijest Sveučilišta u Dubrovniku. Gostujući je profesor na više hrvatskih i inozemnih sveučilišta. Članica je Društva hrvatskih književnika.
Predavanje je upriličeno u sklopu Dana kršćanske kulture Dubrovačke biskupije, a održano je u suradnji s dubrovačkim ogrankom Matice hrvatske u Dubrovniku. U srijedu, dakle na dan kad je prije 350 godina Dubrovnik pogodio potres, misu u katedrali održat će biskup Mate Uzinić.