Anita Bonačić Obradović, vršiteljica dužnosti predsjednice dubrovačkog SDP-a, možda i doživotna v.d. jer sve je moguće kad je ta stranka u pitanju, barem kad je riječ o raspadnutoj organizaciji na krajnjem jugu, kako u središtu Županije dubrovačko – neretvanske, tako i u njenom ostatku, jučer je zavapila kako novi zakoni o porezu na nekretnine i iznajmljivanje apartmana udaraju „na leđa malih obiteljskih iznajmljivača”. Ona time pokazuje svu nedosljednost politike SDP-a u kojem bi eto malo bili za porez na nekretnine, a malo ne bi bili, ovisno kakvo je bilo javnosti.
A bilo javnosti slabo je ispitano, oni kojih se novi zakon dotiče su doduše glasni, a većini, koje zakon zapravo neće ni dotaknuti, jer niti imaju „viška” nekretnina niti se bave iznajmljivanjem turistima, čisto se za taj zakon fućka. Ono što je pak jasno svima zdravomislećima, a u Hrvatskoj je takvih sve manje, jer uz propali obrazovni sustav i gospodarsku orijentaciju na turizam postali smo debelo intelektualno potkapacitirana nacija, nacija služinčadi, jest to da je uistinu došlo vrijeme da se prestane kažnjavati rad visokim, a gomilanje i profit od kapitala nagrađivati manjim porezima. Okosnica politike jedne socijaldemokratske stranke trebala bi biti upravo to.
No, niti je SDP socijaldemokratska stranka niti je SDP-ovka Anita Bonačić Obradović iskrena u svom priopćenju koje je jučer uputila medijima. Jer kad kuka nad sudbinom „malih obiteljskih iznajmljivača”, nad kojima nam se srce strogo cijepa, jer uz nove poreze, aludira ona, oni eto više neće moći školovati djecu, plaćati račune i podizati obitelji, zaboravila je napomenuti kako i ona sama sa svojom obitelji itekako dobro živi od iznajmljivanja apartmana. Bilo bi pošteno da je to spomenula u prvoj rečenici pa da svatko dalje ponaosob sudi o njezinim riječima jesu li one briga za „male obiteljske iznajmljivače” ili tek vlastitu guzicu. Baca malo, ma što malo, podosta, njeno priopćenje na ona koja šalje Andro Vlahušić, još jedan političar s obilatim nekretninskim kapitalom. On nas isto tako, kao i Anita Bonačić Obradović, uvijeno pokušava uvjeriti kako je baš dobro za ekonomiju i narod u cjelini da imamo veće poreze na plaće nego na iznajmljivanje turistima.
No, na stranu sva ta uvjeravanja (samo)uvjerenih ljevičara kako oni sami nisu kapitalisti, nego jadni, mali, sitni iznajmljivači koje će 200 ili 300 eura godišnjeg (!) poreza po krevetu baciti u bankrot, ono što upada u oko jest izjava Anite Bonačić Obradović kako će novac od poreza ići „ravno u ruke lokalnih HDZ-ovih šerifa za kupnju socijalnog mira i plaće stranačkog kadra”.
SDP-ova mantra o HDZ-ovim lokalnim šerifima stara je koliko i naša mlada država. Ima li među njima govana, doslovno tako – govana, ima, tekako, ali svesti sve pod jedan nazivnik uistinu je previše i uvredljivo za mnoge HDZ-ove načelnike i gradonačelnike koji su valjda krivi samo zato što su u HDZ-u. A kod SDP-ovaca sve eto puca od poštenja, jer po A.B. Obradović kad prdne HDZ-ovac onda to smrdi, ali kad prdne SDP-ovac, a bogami prdnulo ih je par i na jugu, e onda to miriše na ljubičice, dok je istina samo jedna: SDP-ovaca je u zatvorima manje samo iz razloga jer su manje bili na vlasti. Ništa manje njihova govna ne bi smrdjela od HDZ-ovskih da ih netko na vlast izabere.
Ali to i jest problem SDP-a – nikako da njihovi članovi dođu na vlast pa da i u toj stranci imaju nešto više „lokalnih šerifa” nego što imaju, a kad je riječ o Dubrovačko – neretvanskoj županiji imaju ih samo troje od čak 22 jedinice lokalne samouprave plus županijska uprava. U 16 jedinica lokalne samouprave na vlasti su HDZ-ovi načelnici i gradonačelnici, a njih je – netko birao, izravno. I svi su oni eto, po teoremu Anite Bonačić Obradović – lokalni šerifi, ali to nisu SDP-ovi Katarina Gugić, Nika Silić Maroević i Ivan Marević i valjda još dvoje nezavisnih Ivan Mataga i Marija Klisura. Ispada također po Aniti Bonačić Obradović kako će novac od poreza u općinske i gradske proračune stizati samo tamo gdje je HDZ na vlasti, a ovi pobrojani, e oni neće dobiti taj novac jer nisu šerifi.
