Kad se pojavila, udičari su pomislili da će u moru „nevidljiva” FC, fluorougljična struna u potpunosti zamijeniti najlonsku. Međutim, pokazalo se da i ona ima mana, od kojih su najveći visoka cijena, manja nosivost u odnosu na najlon, osobito na čvoru, te otežano vezivanje.
Zato se zbog cijene od nje uglavnom izrađuje završnjak, sistem, a manjak linearne nosivosti nadoknađuje se upotrebom deblje strune.
No, i dalje ostaje problem čvorova. Naime, flurougljik je u odnosu na najlon vrlo sklizak i krut materijal pa je s njim teško pravilno izraditi i zategnuti čvor, a kad se to i postigne, on ima manju nosivost od onog izrađenog najlonskom strunom iste debljine. Što više, čak i dobro odabran i dobro zavezan čvor tijekom upotrebe popustiti ili se raspetlja, što je naročito često kod struna većih promjera.
Rješenje problema slabog čvora intenzivno se traži, kako poboljšavanjem strune, tako i pronalaženje novih koji bolje drže od dosad poznatih čvorova. Na žalost, još nije izmišljen ni jedan novi čvor za dovoljno dobro vezanje udica s vezištem u obliku pločice. No, postojeći prikladni čvorovi se mogu učiniti maksimalno dobri uz pomoć nekoliko zahvata. Prvi je, ovisno o vrsti, izraditi čvor s jednim do tri navoja više nego kad se vezuje najlon struna.
Također, prije vezivanja čvora strunu treba ovlažiti kako bi se smanjilo trenje pri zatezanju i tako olakšala pravilna izrada čvora. Ovlažiti se mogu specijalnom tekućinom. Tu posebnu vrstu ulja kod nas je još uvijek vrlo teško nabaviti, što i nije osobito važno jer se većina stručnjaka za čvorove slaže da je za njih najbolje mazivo - pljuvačka.
Kod debelih, struna promjera preko 0,40 do 0,50 mm, ovisno o krutosti, samo vlaženje neće puno pomoći da se s njima veže čvor optimalne nosivosti. Takvu će nosivost imati samo čvor vezan zagrijanom strunom. Prije zagrijavanja treba nakvasiti strunu i vezati čvor koga zatim treba potopiti u vrelu vodu da omekša. Pritom treba nastojati da se, osim čvora, zagrije što manje strune. Pri vezivanju treba voditi računa da navoji ne prelaze jedan preko drugog, ako to ne zahtjeva konstrukcija čvora, nego da budu složeni jedan pored drugog. Zatezanje čvora treba izvesti polagano, ravnomjernim potezanjem, bez trzanja. Da bi bio što jači, ali i manji, čvor treba zategnuti što više, skoro do granice trajne deformacije strune od koje je načinjen. Ako to konstrukcija čvora dozvoljava, zatezati treba samo aktivni kraj strune, jer i ako se on trajno deformira, što ga čini slabijim, to neće utjecati na jačinu čvora. Nakon zatezanja višak aktivnog kraja treba odrezati na 3 do 4 mm od čvora.
Problem nedovoljno jakog čvora može se riješiti tako da se čvor nakvasi brzovezujućim ljepilom.
Za razliku od udice s pločicom, za vezivanje udice i ostalih dijelova s prstenom pronađeni su dovoljno dobri čvorovi. Najjačim se pokazao „triple loop“, trostruki omča čvor, čija je nosivost čak 32 posto veća od linearne nosivosti fluorougljične strune!

Ovaj čvor, čija je izrada prikazana crtežom, zapravo je poboljšani dobro poznati „clinch“ omča čvor. Poboljšanje je to što se umjesto voja, strunom oko alkice koja se vezuje načine tri navoja (1). Zatim se živim krajem strune prave navoji oko mrtvog kraja (2). Ako se vezuje struna promjera do 0,20 mm treba izraditi šest navoja. Izrađuje li se od strune debljine 0,20 do 0,30 mm potrebno je pet, dok se četiri navoja prave ako se čvor izrađuje od najlona debljeg od 0,30 mm. Ako se vezuje struna debljine preko 0,60 mm, broj navoja treba smanjiti na tri, jer se s više njih čvor ne može pravilno zategnuti.
Zatim se živi kraj provuče kroz prvonapravljene navoje pa kroz tako napravljenu petlju (3). Na kraju, čvor treba zategnuti energično, ali i s osjećajem, tako da čvor ne bude „zgužvan“ nego lijepo posložen, sa živim krajem odrezanim na barem 4, ali i do 10 mm od čvora.